Toys' Master Toys Master

Toys Master

LIGHT – HAIRED ANIME/MANGA MAN

... Pa, ovako stoje stvari...
Odlučila sam napisati definitivni, finalni, posljednji post (dobro, nikad ne reci nikad, al' mislim da je ovaj stvarno zadnji), jer onaj predhodni Viva La Pola post stvarno nema smisla, te smatram kao bi za kraj bilo u redu napisati nešto smislenije... Znam da je većina ljudi prestala čitati ovaj blog, jer je već duuuuuže vrijeme 'out of function', al' nema veze... ovo će biti za moju dušu...
Za ovu temu me inspirirala jedna stranica silične tematike, a svatko tko me malo bolje pozna odmah će shvatiti zašto sam odabrala baš tu temu...
Pa, uživajte....

(Ovaj je post posvečen bijelokosim i opčenito svjetlokosim anime/manga likovima. Kako budem otkrivala nove likove nastojati ću ih nadodati)

AYAME SOHMA
Anime/Manga:
Fruits Basket
Ayame je presmiješan (samo pogledajte njegove slike)!!! On vodi dućan s fetiš odjećom te je Yuki- jev stariji brat. Izgleda pomalo feminizirano te još uz to ponekad oblači žensku odjeću =D
U horoskopu (u Fruits Basket- u se svi članovi Sohma obitelji pretvaraju u životinju svog zodijaka kada ih zagrli osoba suprotnog spola) je zmija (just like me! =)
Ma svakako preporučam ovaj anime!

Ayame

DANTE
Anime/Manga:
Devil May Cry
Tek sam počela gledati anime Devil May Cry (napravljena po igrici), ali Dante me več oduševio… Sa svojim strawberry sundae, pizzom i ostalim ispadima… Inače, on je polu demon te vodi ‘Devil Hunter’ servis (servis za ubijanje raznoraznih čudovišta i sl.)

Dante

EYES RUTHERFORD
Anime/Manga: Spiral
On je jedan od misterioznih ‘Blade Children'- a, te je nevjerovatno talentirani pijanist...
Trenutno čitam mangu Spiral, a anime još uvijek nastojim nabaviti...

Eyes

HATSUHARU SOHMA
Anime/Manga
:Fruits Basket
Haru ima dvije osobnosti: Bijelog i Crnog Haru- a. Bijeli je Haru drag i pristojan, dok je Crni grub i agresivan. Zaljubljen je u Yuki- ja (Ayame- ov mlađi brat) te je krava u horoskopu. (Fruits Basket- u se svi članovi Sohma obitelji pretvaraju u životinju svog zodijaka kada ih zagrli osoba suprotnog spola).
Još jednom preporučam ovaj anime! Garantiram da ćete umirati od smijeha =)

Haru

HIDAN
Anime/Manga:
Naruto
Hidan je potpuni freak! On je član kriminalane organizacije Akatsuki te pripada religiji Jashin koja štuje boga Jashina, te ne odobrava ništa osim ubijanja. Hidan je naoko besmrtan, jer koliko god ga se sakatilo, rezalo i rezuckalo uvijek ostane živ. Koristi jednu vrstu voodoo tehnike kojom, nakon što konzumira krv svog protivnika, postaje povezan s njim, te svaku ranu koju zada sebi zada i protivniku. Njemu naravno nije ništa, ali protivnike se ne provede baš lijepo.
Hidan je nepokolebljivo odan bogu Jashinu te redovito održava dugotrajne obrede (koji obično zavržavaju tako da se probode kroz prsa i iskrvari po tlu) njemu u čast.

Hidan

HOWL
Anime/Manga:
Howl's Moving Castle
Obožavam Howl- a! On je tako prejak lik... Dobro, na ovoj mojoj listi je samo u svom obličju sa svjetlo plavom kosom (znam, znam... nije bijelokos, ali nisam mogla odoljeti =)... kasnije ima crnu...
Volim sve Miyazaki- jeve likove, ali Howl mi je nekako poseban... Ma jednostavno morate pogledati film, ovako mi je teško bilošto reči...

Howl

INUYASHA
Anime/Manga:
Inuyasha
Razmišljala sam da li da uvrstim Inuyasha- u u svoju listu, ali kako sam uvrstila njegovog brata Sesshoumaru- a zaključila sam kako bi bilo u redu da uvrstim i njega =) . On je polu- demon te kada pobjesni ili u sličnim situacijama dobiva karakteristike psa (Inu – Pas)...

Inuyasha

JIRAYA
Anime/Manga:
Naruto
On zaparavo i nije nešto pretjerano spektakularan, ali Jirayu se jednostavno ne može izostaviti. To je jedan stari ugroženi pervertit kojem je glavna zanimacija špijuniranje mladih zgodnih ženskica na kupanju ili u sličnim situacijama. On je autor Icha Icha serije knjiga (pogledaj pod Kakashi Hatake), te Naruto- v trener. A osim što je nepokolebljivi perverznjak, on je vrlo jak shinobi (ninja) koji se ubraja u tri legendarn senin- a (posebno jaki shinobi- ji).

Jiraya

KAKASHI HATAKE
Anime/Manga:
Naruto
Kakashi je vrlo talentirani shinobi (ninja) izvanrednih sposobnosti i potencijala, ali osim toga Kakashi je lijen, vječito kasni (that's my man!), često nezainteresiran, ponekad odsutan, te apsolutno nerazdvojan od svoje Icha Icha knjižice nesumnjivo pornogrfskog ili sličnog sadržaja...
Njegovo lice zapravo nikada nije u potpunosti prikazano, jer ga uvijek prekriva maskom, no Naruto i dalje traje, pa još uvijek postoji nada...

Kakashi

KABUTO YAKUSHI
Anime/Manga:
Naruto
On je prije bio špijun kriminalne organizacije Akatsuki te je poslan Orochimaru- u, ali ga je Orochimaru pridobio, te je Kabuto postao njegov podanik. Inače ga se uvijek moglo vidjeti uz Orochimaru- a, a sada kada je on ubijen, Kabuto je preostale djelove njegova tjela ugradio u sebe, te ga je Orochimaru polako počeo preuzimati.

Kabuto

KATAN
Anime/Manga
: Angel Sanctuary
Katan je anđeo i Rociel- ov sluga te bi učinio baš ve za njega. No nastoji odagnati njegovu želju da ponovo produdi Alexiel i nastoji ubiti Setsuna- u (Alexiel je trenutno u Setsuna- inom tijelu). Katanov odos s Rociel- om je pomalo shonen-ai, ali nisu u nikakvoj vezi niti ništa slično...

Katan
KEIKI
Anime/Manga:
Juuni Kokki (12 Kokuki)
On je kirin (sveta stvorenja koja služe određenom kraljevstvu) Kei- a. Pronašao je djevojku Youko u Japanu i doveo je u Juuni Kokki (dvanaest kraljevstva) svijet. Predstvio se kao njen sluga koji će je štiti životom, ali njih su dvoje odvojeni jedno od drugoga već na početku anime.
Još uvijek ne znam baš previše, jer sam tek nedavno počela gledati ovaj anime... ali znam da Keiki ima predivnu kosu =D
(inače ima je svjetlo svjetlo plava... na slikama izgleda nešto tamnije...)

Keiki

KIMIMARO KAGUYA
Anime/Manga:
Naruto
Ah, my beloved Kimimaro... Meni jedan od definitivno najdražih Naruto likova. Naime Kimiaro ima posebne genetske sposobnosti (kekkei genkai) kojima može manipulirati kostima, te ih koristiti kao štit (ultimat defence), u napadu i sl...
No na nažalost umro je (to narvno ovisi do kojeg ste djela mange/anime stigli)... Bio je smrtno bolestan (nekakva bolest slična tuberkulozi, mislim iskašljavao je krv i to tako...), a tijelo mu je već bilo mrtvo, te je njime upravljao umom. Otišao je u posljednju borbu kako bi ostvario želje svog gospodara kojem je bio beskrajno odan.
Kimimaro je kao djete bio najjači član svog Kaguya klan, te su ga oni koristili samo kao oruđe u borbama (članovi Kaguya klana su odlazili od sela do sela i upuštali se u borbe samo kako bi zadovoljili svoju strast za ubijanjem, dok su Kimimaro- a držali u posebnoj tamnici i puštali ga samo kada im je njegova snaga bila potrebna za pobjedu). Kimimaro je pristajao na ubijanje samo zato jer je želio osjećati kako je nekome potreban, ali u jednoj su od borba ubijeni svi članovi njegova klana, a njega je pronašo njegov budući gospodar Orochimaru te ga primio i prihvatio.

Kimi

LARVA
Anime/Manga:
Vampire princess Miyu
Larva je Western Shinma tj. demon. On je Miyu- in prijatelj i sluga. Kroz večinu anime nosi masku (koja me podsjeća na venecijanke maske) i ima vrlo dugačke nokte opasnog izgleda =)
U biti sam ovaj anime relativno davno gledala, pa se baš i ne sijećam najbolje, ali nema veze...

Larva

MIZUKI
Anime/Manga
: Naruto
On se pojavi samo u prvoj epizodi Naruta (dobro, i kasnije u fillerima, ali tada je bio ful bezveze) i zapravo je relativno nevažan lik, te je vrlo lako poražen. Al' nema veze, meni je bio presmješan. Baš tipični primjer slabašnog negativca – kukavice koji pokušava ostvariti svoje 'evil' planove, te u tome, naravno, ne uspjeva...
A bar sam se lijepo nasmijala s njim =)

Mizuki

NATAKU
Anime/Manga:
X 1999
On je genetski kloniran bezspolni čovjek, no 'rođen' je bez emocija. Nataku je jedan od 'Dragons of Earth' te koristi bijele trake kao oružje.

Nataku

RITSU MINAMI
Anime/Manga:
Loveless (Warning: shonen-ai)
On je bivši Soubi- jev učitalj (pogledaj pod Soubi Agatsuma) koji je jako utjecao na njega, te mu očito nedostaje njegov i Soubi- jev gospodar – rob odnos. Tokom anime Ritsu je nekoliko puta stupio u telefonski kontakt sa Soubi- jem iz kojih je vidljivo da se on Soubi- ju porilično gadi.

Ritsu

ROCIEL
Anime/Manga:
Angel Sanctuary
''It take a cartain pleasure in drawing Rociel. And even he is 'negativ' character, I'm shure he'll have a lot of fans! They say he is a former angel. Who belonged to the high hierarchy in heaven. They also say that none can aqual him in the use of his charisma and pretty words to seduce ana abuse the ohes he want possess... Ah, but is he pretty! Me too, I want them to abuse of me!... But what am I talking about? It' s already done.''
On je anđeo te Alexel- in brat koji je nastoji ponovo probuditi (njen se duh trenutno nalazi u Setsuna- i, glavnom liku). Rociel izgleda pomalo feminizirano (dobro ajde, izgleda jako feminizirano), ali ipak je anđeo, pa ćemo mu oprostiti =)
Katan je njegov odani sluga te je Rociel- ov odnos s njime pomalo shonen-ai, ali nisu u nukakvo vezi niti ništa slično...

Rociel

SAKON/UKON
Anime/Manga
: Naruto
Sakon i Ukon su zapravo dva identična 'brata' koji se nalze u jednom tijelu, mada se po potrebi mogu odvojiti, iako to čine samo u slučaju borbe. Inače je Sakon aktivniji brat, a Ukon je onaj tihi i prikriveni kojem se inače nadzire tek dio glave na Saskon- ovom potiljku. Ukon može uči u tijelo drugog čuvjeka, te manipulirati njegovim kretnjama. Sakon i Ukon su bili članovi Sound Four- a (kasnije Sound Five), no ubio ih je Kankurou.

Sakon/Ukon

SECOND HOKAGE
Anime/Manga
: Naruto
Zapravo mi ovaj lik i nije posebno zanimljiv, a o njemu se vrlo malo zna, ali pogledajte tu kosu!!! Fantastično – bijela i čupava =D

Second

SUIGETSU
Anime/Manga:
Naruto
Jednostavno fantastičan lik (pogledajte samo njegov neodoljivi osmjeh =)... Za sada se pojavljuje samo u Naruto mangi, ali nema veze. Njegovo ima znači 'odraz mjeseca na površini vode' što prestavlja nešto što možemo vidjeti, ali ne možemo dohvatiti. To se slaže s njegovom jedinstvenom prirodom, jer je njegovo tijelo napravljeno od tekućine, te bilokoji objekt može proći ravno kroz njega...
Inače je on jedan od Orochimaru- ovih pokusa koji je oslobođen nakon što je Orochimaru ubijen.

Suigetsu

SESSHOUMARU
Anime/Manga:
Inuyasha
Da budem iskerna i nisam previše gledala Inuyasha- u... ali shvatila sam kako mi je Sesshoumaru definitivno najbolji lik iz te anime... On je demon i Inuyasha- in brat, te (što je najvažnije =) ima vrlo lijepu bijelu kosu... =D

Sesshoumaru

SOUBI AGATSUMA
Anime/Manga:
Loveless (Warning: shonen-ai)
Soubi!!!! Soubi je prejak, mada je PPP (peder, pervertit, pedofil =)... ma dobro, iz anime je, pa ćemo mu porostiti (nadam se da ne govorim samo u svoje ime). Znam da nije bijelokos, čak niti pretjerano svjetlokos, ali to je ipak Soubi...
On je Fighter (nema smisla da objašnjavam, trebate pogledati anime) i u nekavoj je čudnovatoj (ljubavnoj) vezi s Ritsuka- om – dvanaestogodišnjim dječakom (btw, Soubi ima 20) čije je pravo ime Loveless...
On je student umjetnosti, te ga mnogi fanovi doživljavaju kao mazohista koji želi imati nekoga tko će mu zapovjedati i koga će moći smatrati svojim gospodarom (Ritsuka, Ritsu, Seimei)...

Soubi

TSUME
Anime/Manga:
Wolf's Rain
Tsume mi i nije neki nja naj lik, ali sam ga morala uvrstiti, ako zbog ničeg drugog, onda zato što je Wolf' Rain jako lijep anime...
On je tipični neemotivni lik koji je hladan te se nastoji ne vezati ni za nekoga... što se tokom anime naravno promijeni. Tsume je zapravo sivi vuk... ali nema smisla da sve sada idem objašnjavati... trebali bite pogledati anime.

Tsume
- 19:01 - Komentari (54) - Isprintaj - #
VIVA LA POLA 2007

Imala sam namjeru prestati pisati blog, but this is too important wink

VIVA LA POLA!

...Pa da čovjek ne povjeruje...
- 19:41 - Komentari (54) - Isprintaj - #

nedovršena slika


...
Pa evo, napokon jedan post koji ne pišem u toliko velikom razmaku od predhodnog kako to obično činim, tako da ovaj put ono tipično '' Evo napokon novi post...'' gotovo da i mogu izostaviti...
Zapravo, doista ne znam što napisati ovog puta... Nekim sam svojim poznanicima već rekla kao ću napisati post o nihilizmu i dekadenciji, ali nekako nemam inspiracije za tu temu... Započela sam pisati o dekadenciji, no onda sam zalutala među nekave teme koje se s dekadencijom mogu povezati jedino ako imate doista bujnu maštu =)

Pronašla sam neki svoj stari tekst, jedan od onih kada vam jednostavno navire inspiracija, te se manifestira kao gomila riječi koje ne uspjevate povezati u smislenu cjelinu, pa ih jednostavno pretočite na papir bez ikakvog reda i discipline... To je jedan tekst bez ikakve književne i stilske vrijenosti, no s mnogo emocija. Čak je i sama tema, koja gotovo da uopće nije određena, prilično nevažna i nejasna...
Sjećam se kako mi je jedna profesorica rekla kako će nam naši stari (likovni) radovi biti jako ispirativni za kreiranje budućih radova. Što se mene tiče ta se torija još nije potvrdila kroz bilo koji oblik likovnosti, ali definitivno funkcionira s mojim starim tekstovima. Koji su doduše loši, ali iznenađujuće inspirativni... I tako sam taj svoj stari tekst pomalo izmjenila (koliko je to bilo moguće) i odlučila ga objaviti...

________________________

On je proždirać budućnosti zasljepljen taštinom vlasitog postojanja, griješni svodnik prikrivenih pogleda, sluga vlastitog ponosa.
Prvi u redu beznadnih, bestidni vođa na potpunom putu do dna, mrzitelj svega drugačjega, uvijek prisutna tamna strana s druge strane zrcala.
Neodoljivi plačenik usamljenih uzdaha, nasmješeni princ tame - silueta iza svakog ružnog sna.
Čudovišno ponosan na bezkompromisnost svog zla. U svojoj veličanstvenoj zlobi razlog je svih vaših najluđih nadanja...

On je laž u svojoj najljepšoj formi, sumanuti bljesak neutemeljenih osmjeha, zvijer iza krinke ljupkog pogleda, iskvarena opna staklenastih sjećanja, noćni jahač kroz šumu vaših neiskrenih kajanja, kralj lažnog divljenja, anđeo vrijedan umiranja, krvnik djevičanskih maštanja...

On je lik bez tijela, oblika i volumena, on je lice u umu svakoga od nas.
Sa crnim, staklenastim ili zelenim očima – on je čežnja koja nikad neće biti ispunjena, plamen dvilje mašte ništa manje stvaran zbog činjenice da je tek iluzija...
____________________

Inače, naslov ovog posta može se primjeniti i u mom svakodnevnom životu. Naime, trenutno slikam kopiju jedne El Greco-ve slike (Fray Felix Hortensio Paravicino) i nikako oda je dovršim. Izrađujem je u jednoj prilično zahtjevnoj tehnici (uljane boje, naravno na platnu) s kojom nemam još toliko iskustva, mada sam za sada relativno zadovoljna ishodom... Također sam se posvetila crtanju jednog hiper-realističkog (fotografskog) portreta, koji samo što nije gotov =)
I tako, moja se inspiracija u posljednje vrijeme uglavnom kreče u likovnim sferama...

KK

I mislim da bi trenutno to bilo sve što imam za reči... te mi ostaje jednino nada kako ću sljedeći put napisati post s ponešto više inspiracije i kreativnosti =)

A do tad...

Arrivederci!
- 13:36 - Komentari (23) - Isprintaj - #

When You Don't See Me

... Khm...

Evo ovako... Prije svega se moram svima najdublje ispričati što se u posljednje vrijeme baš ni malo nisam angažirala oko blogova... Ali jednostavno nisam imala ni vremena ni volje, pa je to tako ispalo...

Inače, ovo će biti jedan posve neobavezni, netipični post bez, za mene specifičnih, ''dubokoumnih'', razvučenih tema...
U poslednje vrijeme mi se život uglavnom svodi na školu, učenje, gledanje anima i onda za vikend – nemoralno ubijanje i one posljednje najsitnije trunčice energije koja je u meni ostala... Sve u svemu – neopisivo zabavno... =(

Tako sam prije neka dva tjedna (mislim 02. 03.) bila na jednom stvarno fantastičnom koncertu. Riječ je, naime, o Guns N' Roses cover bandu, mislim iz Beograda (ako me sjećanje ne vara)... I to mi je stvarno bio jedan od boljih (ako ne i najbolji) koncert u posljednje vrijeme... Ozvučenje – idealno... Band – neočekivano dobar i stvarno za svaku pohvalu... Atmosfera – upravo onakva kakva treba biti... Sve u svemu koncert je bio savršen...
Sada je već prošlo podosta vremena, pa je već splasnula euforija koju sam osjećala za vrijeme i nekoliko dana nakon koncerta, tako da vam ga ne mogu dovoljno slikovito opisati... No kakobilo, tko god da je imao prilku ići, a nije neka se sad grize... he he...
Dobro, koncert je imao i nekoliko neželjenih posljedica, počevši od toga što sam izgubila mobitel (tako da sam trenutno u fazi skupljanja brojeva, što je strašno zamoran posao). A druge stvari, koje uključuju gomilu masnica, pomalo ukočen vrat i žuljeve, i nisu bile toliko srašne... Ma sve u svemu – isplatilo se =)

Uglavnom, trenutno sam u nekoj anima fazi (da se tako izrazim), tako da ću vam vjerovatno, neko vrijeme, dosađivati sa tim divnim, malim, japanskim likićima =D

Pa evo tri anime koje u posljednje vrijeme naviše gledam...

Wolf's Rain

Zapravo, ovu sam animu već cijelu pogledala, ali sam je svejedno morala navesti. Riječ je o ljudima koji se preobražavaju u vukove (to jest o vukovima koji se preobražavaju u ljude), te oni nastoje pronači svojstveni Raj, jer žive u okrutnom svijetu punom boli i patnje u kojem se vijeruje da su vukovi izumrli... Neću sad oposivati cijelu radnju jer bi to previše trajalo, budući da je doista složena i prepuna raznoraznih komplokacija...
Anima ima pomalo zbunjujuć kraj koji mi se u početku nije ni malo sviđao, no sad mi je baš ono gotovo najbolji u cijeloj priči, jer otvara doista gomilu mogućnosti...

Wolf's Rain

Death Note

Ovu sam animu tek započela gledati, ali veća sam je jako zavolila, pogotovo jednog od njenih glavnih protagonista koji se, vrlo riječito, zove L.
Radnja je isto zanimljiva, ali neću je ni pokušavati opisivati =)

Death Note

Naruto

Zapravo je to trenutno i jedina anima koju gledam... Ja i sestra nezostavno svaku večer (ne računajući vikend) moramo pogledati barem 3-4 epizode... Likovi su vrlo simpatični, radnja razrađena u tanjštine... ma divno...
Naruto mi se u početku, prvih par epizoda, nije ni malo sviđao, ali s vremenom sam ga ful zavolila, tako da sam sad praktički ovisna =) No ipak ni približno toliko koliko i moja sestra koja je Gaara (jedan od likova) omiljeni lik, te je njime praktički opsjednuta... (u to se vrlo lako možet uvjerit na njenom blogu) eh...
Ma, možda je i bolje da više ne pišem o Narutu, jer bi se to stvarno moglo odužiti...

Naruto

I to bi za sad bilo to...

Adios
- 20:09 - Komentari (37) - Isprintaj - #

Pretjerana materijalizacija, stilizacija smrti i ostalo

...
(Pa, neki dan sam malo ''čeprkala'' po Jansonu (knjiga, zapravo knjižurina o povijesti umjetnosti) i tako je nastao ovaj post)....

Uh, napokon krečem u pisanje post s nekom konkretnom idejom o njegovoj temi, koju sam, ma koliko se on sada činio besmislen, naglasila već i u samom naslovu.
Pa, da krenem bez previše okolišanja. Naime, kada je riječ o pvoj temi (Pretjerana materijalizacija) za njeno me ime inspirairala slika koju je naslikala jedna moja prijateljica i koja sad nema nikakve veze s temom posta, ali to i nije toliko važno...
Kada je riječ o pretjeranoj materijalizaciji mislim da smo te pojave svi i više nego svijesni, mada nam katkad nije jasno da nas ona okružuje.
No da pojasnim o čemu govorim. Ta pretjerana materijalizacija u današnje vrijeme pojavljuje se u gotivo svim elementima moderne i suvremene djelatnosti, od umjetnosti, preko dizajna, pa sve do svakodnevnog života, te ona nerijetko upućuje na svojstvenu prezasićenost. Tu mislim na neke od najbanalnijih primjera, koji se npr. očituju u tragovini i bilokojim kupo - prodajnim djelatnostima.
Jeste li zamjetili koliko različitih vrsta i marka mobitela, odjeće, cigareta ili pak šampona za kosu postoji na današnjem tržištu...? Zaključak bi bio kako nam se pod tisuću različitih imena prodaju istu stvar. Dakako da katkad marka garantira kvalitetu, no to nije uvijek slučaj.
Kaobilo, mi smo doista zatrpani s previše mogućnosti među kojima je iznenađujuće teško izabrati pravu stvar.
Pretjrana matreijalizacija ne očituje sa samo u marketingu i trgovini nego i u npr. umjetnosti...
Romanika je trajla otprilike 2 stoljeća, gotika je tarajla otprilike 2 stoljeća, renesansa je trajala otprilike 2 stoljeća.... a kad najednom u 19. i 20. stoljeću javljaju se na desetke umjetnhičkih strujanja. Ne kažem da su ona bila nepotrbna, te da su se mogla svesti na samo jedan umjetnički stil. No ipak, kako je umjetnost ''slika svog vremena'' to samo pokazuje koliko su ljudi postali nezasitni i stoga je svaki novonastali ''izam'' bio neophodan kako bi oslikao stanje ljudske svijesti, ako zbog ničeg drugog onda upravo da prikaže tu nezasitnost.
Već kada smo kod umjetnosti, mislim da se ovo o čemu je maloćas bila riječ vrlo jasno vidi u tzv. pop – artu. Prije nego li je nastao pop – art slikarstvo se neko vrijeme, na neki način, hranilo samim sobom, tj. umjetnici su se bavili izrazito apstraktnom umjetnošću, ali s pojavom pop – arta umjetnik ponovo pronalazi inspiraciju u svijetu koji ga okružuje, a ne u samome sebi.
Sigurno se pitate koje to sada veze ima s pretjeranom materijalizacijom s početka priče. Pa, itekakve veze – umjetnici tog razdoblja posezali su za mnogim komercijalnim proizvodima koji su udovoljavali ukusu široke publike, te će nihove teme postati filmovi, stripovi, reklame, ilustracije u časopisima, komercijalni dizajn, golotinja, jeftini dekor, kućanski aparati i svi slični simboli novovjeke materjalističke kulture. Stoga nije niti čudno što je ta, tada nova, umjetnost najjače odjeknula u Americi i predstavljala svojstven optimističan duh šezdesetih godina, te je, iako su je začeli očajem i nihilizmon određeni dadaisti, simbolizirala umjetrnički smijer koji je na komercijalnu kulturu gledao kao na sirovinu, te kao na neiscrpno vrelo likovnih tema, a ne kao na zlo koje traba napadati.
Možemo zaključiti kako je pretjrana materijalizacija postala pojam svakodnevice i kako je samo bilo pitanje vremena kada će je slikari protkati kroz svoju umjetnost.

Druga je tema mog posta, tj. Stilizacija smrti ponešto ozbiljnija i tragičnija od predhodne. Uglavnom, stilizacija predstavlja i znači pojednostavljavanje, a što se drugu u današnje vrijeme dogodilo sa smrću nego li pojednostavljene i umanjavanje. Naravno da smo mi (dobro, možda ne baš mi, ali čovječanstvo općenito) svakodnevno okruženi smrću. Te da shvačamo kako je ona možda okrutna, ali ipak sasvim prirodana stvar. No danas je smrt postala, usudila bih se reči, moderna. Filmovi su prepuni nasilja, agresije i ubijanja, na tv-u svakodnevno možemo gledati najrazličitije forenzničke emisije, a ugalvnom se sve video – igrice svode na klanje i borbu. Ne kažem kako jedan film s npr. ratovanjem ne može biti dobar.... daleko od toga, ali danas je ubijanje gotovo neophodno kako bi film uopće bio glediv (?!?). mislim, ako jedno dijete od svojih 7-8 godina provodi sate i sate pred televizorom besciljno i krajne nekreativno ubijajući nakakve virtualane ljude i svoje tzv. neprijatelje, onda stavrno vidimo da nešto nije uredu.... Ili se to možda samo meni čini...?
Već kad sam i ranije govorila kroz umjetnost i ovoga ću se puta poslužiti njome kako bih pojasnila neke stvari.
I ovoga puta je riječ o pop – artu, te u ovom slučaju i o umjetniku Andy-u Warhol-u.
On je uputio gledatelja da promišlja estetska svojstva svakodnevnih slika (kao što je npr. konzerva juhe, boca Coca – Cole, novčanica od dolara....), što obićno previđamo. Isto je učinio i s temom smrti, koja mu je inače bila opsesija, na slikama električne stolice i mućnih prometnih nesreća koje pokazuju kako su masovni mediji sveli umiranje na banalan prizor.
Naravno da ne želim umanjiti tajnovita, umjetničko – inspirativna svojstva smrti, ali ipak nije potrebno da postane nevažna, te da je se, na neki način, više ne poštuje.
Mislim kako se ovdije nema više ništa za dodati, jer i bez previše kompliciranja i odugovlačenja ova je tema doista tužna i stvarno sramotna.

Inače, da malo pojasnim odabira naslova. Budući kako sam uglavnom opisivala stvari kroz umjetnost, učinilo mi se prikladnim da i za naslov primjenim elemente iz likovnog govora koji iznenađujuće dobro oslikavaju ono o čemu je u postu riječ.
______________________

I tako, jučer smo bili u Zagrebu sa školom... Na izložbi Leonarda da Vincia i na izložbi kronologije hrvatskih likovnih umjetnosti u galeriji moderne umjetnosti... Bilo je interesantno, mada nitko nije peviše gledao izložbe – ako ćemo iskreno =) ... Kasnije smo se malo gubili po Zagrebu (još jednom hvala Manelys na pomoći) i tako...

I da... Tedi i Diana – Želim vam sretan rođendan =)

I moram objaviti ovu pjesmu koja me podsječa na neke davne i nedavne događaje, te na pojedina sranja i naše ''divne'' špijune... Vjerujem da će samo rijetki znati o čemu pričam, ali to i tako sad nije važno....

Kurvini sinovi (Azra)

iza prozora nemirnog sna
osjećam njihove sjene
gledam kako kroz zidove plešu

kurvini sinovi

zatvori gubicu nije vrijedna zanata
istresi gorčinu do kraja
na strateškim mjestima njihovi ljudi

kurvini sinovi

lutke od krvi bez trunke ideje
ubice na cesti
loša noć bježim iz grada
oni dolaze

kurvini sinovi

otišao sam daleko do krajnjih granica
more je uzimalo od neba
na drugoj strani znaci oluje
vidio sam kako plaze u tami
hladna noć pred velike događaje
ne želim više da se sjećam
znali su gdje će me naći

kurvini sinovi

lutke od krvi bez trunke ideje
ubice na cesti
loša noć bježim iz grada
oni dolaze

kurvini sinovi

Rojc

To bi bilo to od mene - za sada...

- 18:41 - Komentari (23) - Isprintaj - #

. . .


Evo, napokon da i ja napišem novi post... Mislim, već su me ljudi počeli napadati svojom ogorčenošću glede moje neangažiranosti u održavanju ovog bloga. Iskreno da kažem, već sam nekoliko puta razmišlajla o tome da ga prestanem pisati, no nekako me uvijek nešto sprijeći. Valjda mi je previše žao ili jedsnostavno ima preveliku sentimentalnu vrijednost. Dobro, ja sam inače sklona vezati se uz stvari, pa makar one bile i posve beznačajne.
Uglavnom, kako ovo ne bi ispalo poput istresanja nekakvih mojih bezvrijednih misli. Pokušat ću ovaj post uobličiti u kolko-tolko smislen tekst...

I, što je novo kad mene...?
Pa eto, došao je i 06. 01... danas mi je rođendan. 17 godina.... nekako ne mogu vjerovati... to mi se čini tako malo. Valjda sam se uozbiljila u posljednje vrijeme, osobito kada prevrtim kroz glavu svoju 16-u... toliko sam sranja napravila, toliko sranja doživila kroz tu godinu, čini mi se da će 17-a biti mirnija, ali kako se kaže – nikad ne reci nikad... =)
Barem sam se danas nakon ponoći – dok sam još bila vani – baš lijepo provela...

U zadnje sam vrijeme počela intenzivno čitati poeziju (Baudelaire, pjesništvo francuskog romantizma, Blake) i osjećam kako me to pomalo zatupljuje. Ne u smislu da sam oglupavila, nego mi zagušuje inspiraciju...
No to je uvijek tako – netko tko piše pjesme rijetko će kada pronaći inspiraciju u poeziji, kao što će slikar rijetko kada inspiraciju pronaći u nečjoj slici. Nravno da postoje iznimke, ali ja govorim u globalu. Slikar će, recimo, učiti i usavršiti svoje slikarsko umjeće pomoću slika, znanja i spoznaja starih majstora, no inspiraciju će pronaći u pjesmi, fotografiji ili nećemu trećem...
Uzet ću sebe za primjer, mada sam ja još daleko od bilo kakvog umjetnika, no tako mi je najlakše izreči neku misao. Što se tiče slikanja tu se još uvježbavam i obićno radim po nekim jasno zadanim motivima, tako da baš i nisam mjerodavna, ali kada pišem pjesme inspiraciju pronalazim doista svugdje samo ne u poeziji. Puno će me lakše nadahnuti pjesma nekog banda, svakodnevne situacije ili pak izjave mojih prijatelja. Smiješno mi je, katkad, čitajući pjesmu sjetiti se sitnic koja ju je potakla i koja sad, kako se čini, nema apsolutno nikakve veze s gotovom pjesmom.
No to je obično tako, kao što sam napisala u predhodnom postu – od sičušnih se detalja izgrađuju i stvaraju neke mnogo veće stvari.

Baš mi je sad tokom pisanja pala na pamet još jedna stvar... odnos slike i fotografije.
Fotografija prikazuje ''upravo taj'' trenutak uhvačen i zaustavljen u vremenu, no slika je nešto sasvim drugo. Iako se čini da jednako vjerodostojno prikazuje isti trenutak, zapravo nije tako. Htjeli – nehtjeli dok slikamo jednostavno mora doći do pomaka, jer i najmirniji model nije posve miran. Uostalom, za naslikati sliku, ako se ona nastoji prikazati realističnim preslikavanjem motiva, potrebno je određeno vrijeme, a ako ništa drugo – za to se vrijeme pomaknu barem sjene na motivu. Tako da slika, čini se, prikazuje svojstveno ''međuvrijeme'', tj. određeni pomak vremenna, a još ako u obzir uzmemo perspektivu, ona doista postaje prava iluzija stvarnosti. Zato, ako malo pomnije razmislimo apsolutno svaka slika dobiva kubističku narav, odnosno na jednom prikazu preslikava određeni vremenski period.
Dok fotografija uvjerljivo i u sekundu točno prenosi stvarnost, slika prenosi vrijeme, koje sudeći po svemu, uopče ne postoji, jer dok smo npr. jedan dio pejsaža počeli oslikavati u devet, drugi smo završili tek u podne, što ukljućuje i određene promjene u prirodi, kao npr. putanju sunca. Stoga bi mogli reči kako fotografija prikazuje trenutak, a slika vrijeme, te bi kubizam, u cijeloj toj priči, mogli protumačiti kao ''izam'' koji je nastoja, katkad vrlo naglašenim pristupom, prikazati ono što svaka slika nosi u sebi – pomak u vremneu, tj. vrijeme koje zapravo ne postoji.

Možda ta moja teorija i nije točna ali čini mi se prilično uvjerljiva...
No sad me zabrinjava jedna druga stvar – počinjem samu sebe podsječati na neka, iscrpna, školska predavanja o likovnosti, a nisam baš sigurna je li to dobar znak....?

I jedino što mi sada preostaje jest pozdraviti vas i zaželiti si sretan rođendan... =)

...
- 14:33 - Komentari (38) - Isprintaj - #

Utopija ili nešto više...?

... Ta dam! Stiže novi post!!!
(Da, da Tanja – Sanja... znam da je bilo krajnje vrijeme =)

Eh, pa tako krečem u pisanje ovog post bez ikakve prevelike ideje o njegovoj temi... Stoga bih željela da se ona izrodi spontano... pa vidjet ćemo...

Mislim kako sam završila sa svim radovima, referatima i sličnim stvarima koj mi trebaju za školu, no to sam mislila i prije neka 4 dana, pa je ispalo da moram još napisati test iz hrvatskog, te da ispituje slikarske tehnologije... tako da možda bolje šutim...

Uglavnom, u zadnje sam vrijeme malo promislila o nekim stvarima... Ne, ništa ozbiljno, makar to sada tako zvuči... Danas sam malo raspravljala s jednom, dragom mi, frendicom čiji su stavovi i mišljenje upravo suprotni mojima...
I tako sam malo promislila o našim različitim pogledima i zapitala se – Je li bolje kada ljudi kroče kroz svijet uvijek bistre glave i urednih razmišljanja ili je bolje ako su pomalo pjesničke duše i katkad nejasnih misli...?
Možemo reči kako bi to bile dvije krajnosti i kako je najbolje biti negdje između tih dvaju stavova, no ja smatram kako to baš i nije tako, jer onda dolazimo do takozvane ''zlatne sredine'', a ja sam sklona prevađanju te ''zlatne sredine'' kao prikrpavanje večini, gubljenje u gomili, te dolazak do prosječnosti i nespecifičnosti... Dakao da prosječnost i nespecifičnos ponekad znaju biti vrlo korisne, pritom mislim na svakodnevne situacije u kojima nitko neće zamjetiti ''malog, običnog čovjeka'' i okomiti će se na one koji su drugačiji i po nečemu posebni (mislim da svi alternativci, bilo koje vrste, znaju o čemu pričam). Ali, bila ja u pravu ili ne, takav je oblik prosječnosti jednostavno dosadan.
Nekada se treba usuduti odmaknuti od standarda i biti drugačiji. Ne, ne mislim pritom na to kako treba biti punker ili metalac, to je uostalom sasvim nevažna stavr. Ono što sam željela reči jest to da su ljudi jednostavo divni kada imaju neke svoje satavove, razmišljanja i posebnosti, a činjenica kako su oni možda neispravni posve je nevažna, jer lijepota nije u ispravnosti neke stvari, nego u iskrenom oduševljenu s kojim se ona proživljava, a ljudsko je neiskvareno divljenje nekim njima osobitim stvarima, doista predivno u spontanosti samoga čina. Naime, tu ne mislim o nikavim fanatičkim stavovima i opsjednutošću, makar takva vrsta divljenja može dovesti do fanatizma i opsjednutosti.
Uglavnom, namjeravala sam iskazati kako su prelijepe one divne, male zablude kojima smo svi skloni. Mogu to biti nekave potpune fikcije ili bilokakve druge posve nedostižne stvari... uopće nije važno. Ja se divim sposobnosti ljudskoga uma da bude inspiriran, da obožava, da bude općinjen... Nije li upravo to ono što sačinjava onu, po mom mišljenju, navrijedniju, najposebniju stvar na svijetu – umjetnost? Bilo da je riječ o glazbi, filmu, likovnim umjetnostim, fotografiji ili nečemu drugome. Nije li to ono najvrijednije što je čovjek sposoban stvoriti?
A sve je to proizašlo iz tako sićušne stvari kao što je inspiracija, kao što je divljenje... Doista je nevjeovatno koliko su, naoko nevažne, stvari sposobne postati nevjerovatno inspirativne, a mi katkad skloni u jednom, majušnom, prividno beznačajnom trenutku pronači nešto toliko golemo da je sposobno izgraditi nešto prelijepo, nešto što će biti inspiracija nekome drugome, a onda će istoj toj majušnoj stvari s početka, važnos i veličina vrtoglavo porasti, jer sve je golemo sazdano od malenih stvari, od bezvrijednih trenutaka...

Možda je takvo razmišljenje nerealno i utopijsko, no radi toga neće izgubiti na važnosti, jer od trivijalne se sitnice sačinjavaju velike misli i razmišljanja, a ova moja sičušna misao biti će zanemariva, ali i dalje postojana, dokle god izgara iskrenošću iz svake svoje riječi, te će možda postati i najvažnija u mom malom svijetu, a tako postoji mogućnost da dotakne i nekog drugog ili ga, tko zna, na trenutak čak i inspirira.
Ali to su samo pretpostavke, samo maštanja – ništa točnija činjenicom da ih ja smatram ispravnima...

Neću odgovoriti na svoje pitanje s početka teksta, to ostavljam vama...

kula

Jer ljepota je kule od pijeska upravo u tome što ju je tko lako uništiti...

- 20:00 - Komentari (32) - Isprintaj - #

...


... Kao da je možda i bilo vrijeme da napišem novi post....?
Pa eto ga...
I prije svega, željela bih se ispričati svima kojima možda nisam odgovarala na komentare ovih dana.... Bila sam bolesna – problemi s očima... Uglavnom, kompjuteru se nisam smijela ni približiti, i to prije svega stoga što nisam ništa vidjela.... Naime, ja nosim leće, a imam dioptriu -6... tako da mi je svijet bez leća jedna velika mrlja prošarana nejasnim siluetama... A kako sam imala problema s očima nisam mogla staviti leće, pa sam gotovo tjedana dana piljila u prazno i jedina ''društveno korisna'' stvar koju sam radila bilo je beskrajno preslušavanje kompilacije EKV-a... i to do te mjere da već znam kada čovjek udahne tokom pjesama.... Ma mislim, shvatili ste...
U petak je, naime, moj blog ''slavio'' prvi rođendan... Weeeee!
Happy birthday to you
Happy birthday to you
Happy birthday my dear blog
Happy birthday to you
Mislila sam napisati nekakve zanimljivosti o njemu.... ono nešto tipa – koliko komentara je ostavljeno, najuspiješniji postovi i sl., no nije me volja. Općenito u zadnje vrijeme baš i nemam vremena za rad na kompjuteru (ne računajući rad na kompjuteru na slikarskom projektiranju – već mi je blago slabo od photoshopa...). Jednostavno imam previše stvari za napraviti... Referat o gotičkoj skulpturi za povijest umjetnosti, referat ''romantizam u književnosti i slikarstvu'' za teoriju oblikovanaj, učenje engleskog, dovršavanje radova, crtanje, slikanje, učenje hrvatskog, lektira.... Ma uglavnom, imam osjećaj da ovaj tjedan neću stiči disati...
Da, frendica mi je rekla kako je na sajmu knjiga uočila veliku, debelu knjigu o romantizmu, što je naravno izazvalo moje euforično oduševljenje. Mislim, ja sam veliki ljubitelj romantizma kao stilskog razdoblja... Tako da ću svakako ići izvidjeti situaciju na sajmu (bila sam već dva puta ove godine, ali tamo ima jednostavno previše knjiga.... stvari ti vrlo lako promaknu...)
Ah da, već kad smo kod romantizma... Stvarno sam umrla od smijeha kakvu je ''prašinu'' podiglo moje spominjanje Werthera na blogu.... Doista nisam očekivala da će se ljudi toliko pobuniti... Dobro, to mi je barem zanka da čitate postove =)
I onda sam 200 puta morala objašnjavati zašto mi se baš on toliko sviđa... Pa da još jednom pojasnim – Ne sviđa mi se što cijelo vrijeme cvili za Lottom ( Da, i meni se popeo na vrh glave), nego mi se sviđa njegov karakter... i to ne zato što je divan, pametan i savršen, nego zato što je vrlo ljudski, prepun mana, te posve nesavršen... Volim književne likove s takvim razrađenim karakterima. Njegov karakter možda i nije super i idealna, ali ja u književnoti to niti ne tražim.... Volim smušene, zbunjene likove s čudnim idejama i ponekim krivim stavom. Pa uostalom, svi smo mi s vremena na vrijeme smušeni, zbunjeni, s čudnim idejama i ponekim krivim stavom... Svi smo mi s vremena na vrijeme Werther (Sad očekujem da me zbog ove zadnje izjave napadnete komentarima tipa – Werther!! Ja!? Ti mene nazivaš Wertherom!? Sram te bilo! =)
Recimo Shakespearov Hamlet je također super (mislim što se lektirnih djela tiče). On je također blesav... Pravi se lud, dramatizira, osvećuje se... Ma lik je baš super...
Eh da, jučer je moja frendica slavila rođendan. Bilo je odlično, nakon dužeg vremena vani mi je bilo doista dobro...
I tako, to bi uglavom bilo to...


I kako bi romantičarski dojam bio potpun evo jedne Goyine slike

Goya


- 13:27 - Komentari (30) - Isprintaj - #

S mrtvim golubom na rukama

...
Hodam prašnim ulicam... zamaram se nevažnim stvarima
I promatram ljude... njihova užurbana tijela, bijesne misli, smiješna nadanja...
Osmiejhuju se, ogledavaju, razgovaraju i šute
Ljudi... poput mene i tebe
Lažu, vole, kriju
Glume, mrze i strahuju

(Na tom divnom mijestu gdije vlada vječni mrak)

Hodam prašnim ulicama... i vidim uplakano dijete s mrtvim golubom na rukama
Uzdahujem i suosjećam
... baš kao i svatko drugi
No ne zastajkujem i ne prilazim
... baš kao i nitko drugi
Ljudi... pout mene i tebe
Kradu, varaju, tiješe
Sanjaju, čekaju i teže

(Na tom divnom mijestu gdje nestaju ovdije i sad)

Hodam prašnim ulicama... osjećam miris znoja
I težinu njihovih misli na vlastitim ramenima.
Nesvijesna svega što se oko mene događa, samo idem onamo kamo me vodi gomila
Ljudi...poput mene i tebe
Vrište, opraštaju, griješe
Razaraju, oplakuju i biježe

Ljudi... baš kao ti i ja
Prate pogledima kamo ih nosi sudbina
Poslušno i slijepo, bez osvrtanja
Streme ka tom divnom mijestu

Kažu da se zove Raj...

lampa

... Evo, napokon novi post... al' dobro, već je sasvim normalono da objavljujem postove svake prijestupne =)
No i tako nema ničeg pretjerano zanimljivog, osim što sam se vratila svojim pjesmama... Naravno, kao i uvijek...
Inače, ako vas zanima ponešto o Rojcu pogledajte dejabrew blog...

Rojc
- 20:22 - Komentari (39) - Isprintaj - #

Khm... khm...


...
''... Umjetnik devetnaestog stoljeća otkrit će narodni mit i popularizam u romantizu, a začetak apstrakcionizma u impresionizmu – pravcu koji je usko vezan uz nove spoznaje u oblasti optike, pravcu koji je otkrio svjetlost, pokret, odsjaj, te se time približio čistoj prirodi slikarstva odbacivši religiozno literarne princime, a umjetnik oslobođen svih društvenih potreba okrenut je svojoj unutrašnjosti...''

''... Svjetlost putuje krivuljom, a to znači da je cijelokupni svijet zakrivljen. Izučava se ne samo brzina i putanja svjetlosti, već i sama pripoda iste. Pitanje je da li je svjetlost energija ili čestica i to je novi dodatak na realističku sliku svemira, a isto tako važna činjenica je da se subatomski svijet ponaša različito. Time je u potpunosti ukinuta konvencionalna, pozitivistička metoda u znanosti, te je u nju ušao moment subjektiviteta, mističkog, religioznog i poetskog...''

(Teorija oblikovanja)

... I onda mi recite da je u umjetničkoj lako... Dobro, uglavnom jest...no imamo i mi svojih bisera...

Iskreno me oduševljavaju ljudi koji u postovima pišu o događajima iz svoji života... Ja to nikad ne bih mogla... No vrijedi pokušati...
I, što je bilo danas...? Paaaaa...dobila sam 5 iz slikarskih tehnologija... Yeah, Da... ponosim se... Sada znam podjelu veziva, znam što je kreč... naravno i fresquo tehnika... Znam kako se rade freske (naravno, u teoriji briljiram...no praksa je neka sasvim druga priča)... Sve sam fino naučila, i sad imam cijeli vikend pred sobom da to zaboravim.. Znam, tragično, no uvijek je tako...

Baš sam malo razmišljala.. i jedna me stvar u umjetnosti fascinira... Možeš naslikati najružnijeg čovjeka na svijetu, tako da njegova slika bude savršeno lijepa... To je tako zanimljiva stvar... A ja volim razmišljati o ljudima, licima, portretima... Volim crtati ljude, lica, portrete... Volim lica s manama... s tankim usnam, prevelikim nosom ili čupavim obrvama... Nije važno... Ne želim i ne tražim savršenstvo (ni po kojem pitanju), jer meni savršenstvo nije savršeno... Ako znate što želim reči...

Neki sam dan (ne znam kako, zašto, od koga...) opet čula onu dobru staru... ''U svemu treba biti umjeren''.
Nipošto se ne slažem s tom tvrdnjom... Umjerenost vodi ka monotoniji... jednakosti... bezličnosti... Katkad treba pretjerivati, tako izgrađujemo sebe...

Danas mi je frendica rekla jednu vrlo lijepu stvar... Da bi na neko vrijeme željela imati moj mozak... (naravno ne na tanjuru, makar to sada tako zvuči...)
To mi doista laska... Amanda, hvala...

I nemojte misliti da sam odustala od onih svojih pjesmuljaka... Ne, samo sam u potrazi za inspiracijom... Po mogučnosti, nekom trajnom inspiracijom...

I ispričavam se što skačem s teme na temu... Jednostavno mi se nije dalo sve to ukomponirati u smislenu cijelinu...
Hvala na razumijevanju...

... I još nešto... Na današnji je dan rođen Bela Lugosi... Čestitala bi mu...da već nije mrtav...ovako nema smisla...

...
Viktor, obećajem da ću dati sve od sebe da pogledam film tokom ovog vikenda...

abs
- 17:48 - Komentari (36) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.